Po domaću

O predstavi

Slučajan susret dvojice kolega sa studija nastavlja se zajedničkom večerom u domu jednoga od njih. Na vidjelo izlaze disfunkcionalnost, strah i apatija njihove generacije koju vrijeme nije umanjilo, već potenciralo. Priča njihove generacije ispričana je vremenskim skokovima kroz koje nas vodi supruga domaćina večere. Ona se pokušava sjetiti uzroka koji ih je doveo do onoga što danas jesu.

Možda se i ne može pobjeći: s nekim ljudima nam je suđeno da proživimo svoj život, ma kako se rijetko s njima sretali.

Što se između njih dogodilo nije do kraja jasno, ali kada god se sretnu dogodi se nešto prijelomno. Sigurno je samo da se dogodilo u prošlosti. Ta prošlost živi u sadašnjosti i ne mogu je nadvladati. Prošlost je neizrečena, ali sveprisutna.

Zar smo zbog ovog proživljavali život? Žrtvovali se da pristojno odigramo dodijeljene nam uloge?

Oni više ne žive svoj život, već igraju uloge koje im je život zadao i padaju uvijek u istu klopku. Između njih ne događa se ništa novo. Ništa što se već nije događalo i prije XY godina. “Zašto uopće na to pristajemo?” pitanje je koje si stalno postavljaju. Slute da ni ovaj put neće biti drugačije. Znaju da bijega nema i da moraju izdržati još jednu predstavu.